#Do neba i natrag

[annanikolajeva]

18.12.2018. - 18.12.2022.

Danas je zapravo vrlo zanimljiv i sentimentalan dan jer je točno 4. godine prošlo otkako sam počeka pisati poeziju. Prva pjesma stoji pod nazivom “A vi...” i nije nešto pretjerano dobra, ali sam do neba i natrag ponosna na svježe pečenu petnaestogodišnju mene koja je imala hrabrosti krenuti, jer krenuti je ponekad najteže.

Osamnaestogodišnja ja joj je beskonačno zahvalna. 

[ispodduge]

Al' onako baš baš te volim.

[ochemo]

Ljudi kad kažu “Volim te do neba i nazad.” zapravo govore “Ne volim te.”. Zašto? Pa zato jer udaljenost (od tla) do neba jest velika, ali ukupni pomak od tla do neba i onda od neba natrag do dole je ukupno nula pa dakle “Volim te do neba i nazad.” postaje “Volim te nula.” ilitiga “Ne volim te.”.

I ček, jel se kaže do neba i nazad ili do Mjeseca i nazad? Previše sam si sad puta ponovio obje varijante i nijedna mi ne zvuči krivo, a isto mi nijedna ne zvuči točno. Jel vam se desilo kad to?

[a-negative-creep]

A izgrađujući sebe , gradiš i bedeme, do neba i natrag, jer nikad više ne želiš biti tako ranjiv.

[balkantimes]

SREBRENICA, 25 GODINA: EMIR SULJAGIĆ – SAMOUK

Pišem ovu ispovijest jer želim da iza mene ostane sačuvan moj život onako kako sam ga ja doživio, viđen mojim očima, njegovo jedino pravo, moje lice. Napisao sam je zato što nikad nije bila izrečena pred bilo kakvim sudom, nikad nije postala dio nekog zapisnika i u toj mjeri nikada nije morala niti da se desi. A desila se; i ja sam vapio za pravdom za sva zla koja su mi nanesena

Odlomak iz knjige Emira Suljagića “Samouk”, novela, “Buybook”, Sarajevo/Zagreb, 2014.

Srebrenica je bila daleko, daleko iza mene, daleko od mene, ali mi je od prvog dana, od trenutka kada sam kročio u dugo očekivanu slobodu, nedostajala. Nije mi nedostajao rat – a možda malo i jeste – nije mi nedostajala smrt – a možda malo i jeste. Nedostajala mi je neposrednost, jasnoća motiva, prevlast poriva, i polako, ali sigurno srce je prestalo kucati onako jako, bilo više nije tuklo onako sna��no, život je postao borba protiv sebe; u mom prošlom životu sve je bilo dopušteno, ali mom razočarenju nije bilo kraja kada sam shvatio da je tako i u ovom, iako je mlijeko za dijete bilo moguće kupiti u prodavnici, a za kruh zaraditi. Više nije bilo linije koja je dijelila dobre od loših, moje od njihovih, najgori su bili među nama i zapravo, nakon mjesec dana slobode, bilo mi je jasno da sam izgubio sve najbolje ljude koje sam ikad poznavao. Oni koji su preživjeli su također umirali, ginuli i nestajali u miru i, iako sam žalio za njima, nešto je u meni govorilo da je tako bolje i počeo sam se pripremati za dan kada će doći red na mene. Ali nije stigao, još nije stigao.

XV

Zvao se Omer. Iz nekog razloga, dok sam se tog dana vozio između B. i V. i dok je pored nas promicao kastrirani krajolik, uspijevao sam misliti samo na njega, njegovu visoku, uvijek brižljivo dotjeranu pojavu, koju je kvario samo radio koji je držao pored uha. Nisam nikad progovorio ni riječ s njim, iako sam ga sretao skoro svaki dan, na putu u ili na povratku iz škole. Tačnije bi bilo da kažem da on nikad nije progovorio sa mnom, a koliko znam, ni sa bilo kim drugim, jer je naprosto nekad davno odustao od ljudi. Ubijen je negdje na početku rata i ne znam da li je ikad shvatio šta se i koliko promijenilo. Pokopan je u selu, nedaleko od mjesta gdje će moj otac biti ukopan nekih šest mjeseci kasnije, u decembru 1992. godine. Vozio sam se upravo tamo.

Najjasnije od svega se sjećam čekanja. Čekali smo na ulazu u selo, jer su u polju prekoputa moje kuće komunalni radnici, koji su u takvim prilikama obavljali fizički dio posla, kopali tražeći komšinicu ubijenu prvih dana rata. Otišao sam do djeda, ali on nije htio poći na ekshumaciju. Vratio sam se na glavni put; oba auta su bila parkirana pored, u sjenci nekog drveta, a četvorica mojih prijatelja vodili nepovezane razgovore pokušavajući da razbiju nelagodu čekanja. Odvezli smo se u Srebrenicu, stali nakratko u Potočarima i ušli u mezarje. Dok smo ulazili, začuo se piskavi zvuk nečijeg telefona. Jedan od mojih prijatelja zavukao je ruku u džep i pročitao poruku: “Dobro došli u Telekom Srbije!”

Bili smo gladni i kao kakva horda ušli u aščinicu koju je otvorio jedan od prvih povratnika u grad i doslovno pojeli sve što se moglo pojesti. Jutro se nekako izvuklo i vratili smo se u V. vjerujući da bi prva ekshumacija trebala biti završena do tada. Očevu ekshumaciju pamtim po dosadi, strašnoj i neizdrživoj dosadi. Biti u društvu pametnih ljudi u ovakvim situacijama nije dobro: pametan čovjek brzo shvati da je najbolje šutjeti pa između vas ostane samo beskrajna i jeziva tišina. U takvoj smo tišini krenuli, nakon što je prva ekshumacija završena neuspješno. Putem u stari dio sela počeo sam sumnjati u ono što sam znao o mjestu gdje je otac pokopan i ukočio se od straha da ga, ipak, neću naći.

Omanja kolona automobila zaustavila se na kolskom putu koji je prolazio pored imanja, podižući veliki oblak prašine. Prvi sam izašao iz auta, prvi ušao u ono što je nekad bila velika avlija, sada potpuno zarasla u korov, i krenuo prema jabuci; nisam znao kuda idem, niti sam znao zašto, išao sam prema jednom mjestu, u vrhu avlije, prema jabuci, nošen nekom tuđom, jačom voljom. Ne želim biti pogrešno shvaćen, nije to bilo nikakvo mistično iskustvo, štaviše, emocije su bile tipično ovozemaljske: visoka trava i žbunje su me grebali po golim nogama, korak-dva dalje ožario sam se, na sljedećem koraku zaradio ogrebotinu, ali nikad prije ili kasnije nisam osjetio takvu svrsishodnost svakog koraka, svakog zamaha rukom, svakog udisaja plućima. Nisam se kolebao ili tražio po travi, išao sam naprijed i gledao u samo jedno mjesto, došao i upro prstom tamo gdje sam oduvijek vjerovao da se nalazi, ali prvi put videći truhle daske koje su virile iz zemlje i rekao: “Ovdje!”

Radnici su počeli kopati. Kidali su žile u koje su obrasle daske i cijeli grob. Nisam stajao na jednom mjestu, pomjerao sam se unaokolo, prateći kopanje, nestrpljivo sam htio da se uvjerim da je tu. Prvo su naišli na neku debelu tkaninu neodređene boje, za koju se ispostavilo da je deka; kopali su oko nje, iza nje i ispod nje. Otvorili su je tako da se prvo pojavila crna vojnička čizma, iz nje je virila slomljena kost. Odmotavali su deku sve dok se nije ukazao vuneni šal, nekada žut, a danas boje zemlje, koji je tetka Fata, naša gazdarica, snijela sa sprata i dala mu ono jutro kada će poći. Ispod šala se ukazala lobanja. Nisam osjetio ništa. Gledao sam svog oca, to što je ostalo od njega, i nisam osjećao ništa. Sve je njegovo iščezlo u meni, sve što je ostalo našlo se iza neke koprene i nisam mogao da ga vidim živog. Preda mnom je bila gomila koščica koje su mogle pripadati bilo kome, ali su ove bile njegove, tačnije u nekom trenutku tokom tog rituala – a iskopavanje je najviše ritual – postale su moje, moja odgovornost, moje pravo, nešto što me obavezivalo na život još makar izvjesno vrijeme.

Okrenuo sam leđa grobu i gledao oko sebe: prvi put sam tu dolinu vidio novim očima; prvi put sam je vidio ovakvu, očerupanu, razorenu, opustjelu i nisam vidio život koji je bio, život koji je mogao biti. Stajao sam i dalje leđima okrenut grobu i u daljini, u pozadini lijepog dana i plavog neba vidio surovo i tamno brdo s kojeg je smrt došla u moju familiju.

Sve je bilo gotovo za pola sata. Vozili smo se natrag. Otac je bio u autu iza mene, u prikolici, u bijeloj platnenoj vreći na kojoj je crvenim flomasterom bilo napisano BR – VOLJ 02/1 i posljednji put je napuštao svoj zavičaj. Putem me počelo stizati ono što mi se desilo tog dana: rasute koščice, tako jadne i nezaštićene, lijeva podlaktica, šrapnelom polomljena napola i obuzela me nepodnošljiva želja da zagrlim te kosti, da ih grlim dugo, milujem ih, da zauvijek budem s njima.

Po nekom neizrečenom dogovoru, kolona se zaustavila. Izašli smo iz auta i zauzeli doslovno cijelu ljetnu baštu jedne krajputaške kafane. Smijali smo se, pili pivo i čekali neko otužno meso. Nije bilo sumnje u to zašto sjedimo baš u toj kafani, iako je kafana na benzinskoj pumpi prekoputa raskršća izgledala veće, bolje i privlačnije: ova je kafana bila muslimanska i bila je jedina cijelim putem do prijestolnice. Jedan od mojih kolega je primijetio da Bosna i Hercegovina završava na trotoaru između bašte i kafane; oko nas je bila Republika Srpska. Prekoputa je bila ogromna bijela crkva izgrađena u dvorištu muslimanske kuće, čija je jedina nasljednica bila starica uništena gubitkom muža u julu 1995. godine. Kilometar iza nas ubijeno je hiljadu i po ljudi jedno ljeto poslijepodne devet godina ranije; benzinska pumpa prekoputa bila je u vlasništvu srpskog ratnog ministra pravde. Moj otac je posljednji put napuštao svoj zavičaj.

***

Nisam znao da li trebam biti tužan ili sretan, euforičan ili histeričan, da li sam nešto završio ili započeo, je li ovo kraj… niti na jedno pitanje nisam imao odgovor, niti sam znao šta bi bilo koji odgovor zapravo promijenilo. Narednih sedmica sam tražio tišinu u hladu i memli strani prijestolničkih predgrađa, bježao od ljudi koji su redom osjećali potrebu da mi kažu nešto utješno. Nisam osjećao da mi utjeha treba. Na kraju sam bio potpuno izgubljen. Za druge i za sebe. Kao Omer.

XVI

Čekao sam u hladnom predvorju nekoliko minuta prije nego što se iza bijelih vrata pojavila visoka crna djevojka prijatne vanjštine. U nekim drugim uvjetima bih razgovarao s njom, uputio joj smiješak, zadržao pogled na njoj duže nego što bi to bilo pristojno. Ali, sada sam poslušno pošao za njom iza bijelih vrata, u poveću kancelariju, gdje je sjedilo još nekoliko muškaraca i žena, također u bijelim mantilima. Ponudila mi je da sjednem i nakon što je otvorila, zatvorila pa ponovo otvorila neku ladicu, došla je do mene s malom napravom koju sam vidio prvi put u životu. Zamolila me je da ispružim prst i objasnila mi kako ta sitna sprava funkcionira: ja ću osjetiti samo mali ubod, dovoljan da iz prsta iscuri kapljica krvi. Kapljicu, odnosno uzorak će ona poslati u laboratoriju, s podacima o meni, odnosno mom ocu. Tamo negdje, u toj misterioznoj laboratoriji, neko će drugi u identičnom bijelom mantilu odsjeći komadić jedne od kosti mog oca; kada se uzorci poklope, obavijestit će me da je obavljena identifikacija i tada ću moći preuzeti posmrtne ostatke svog oca. I potom mi na prst stavila mali, smiješni flaster.

Čim sam izašao iz ureda, skinuo sam flaster s prsta. Nisam htio uzeti taksi, niti mi je bilo do autobuske gužve. Sve vrijeme sam gledao u jagodicu svog kažiprsta; rupica je bila tako sitna da se nije ni vidjela i znao sam da će zarasti brzo, do kraja dana vjerovatno, i bilo mi je krivo zbog toga.

“Zar je to sve što je ostalo između mene i mog oca, ta sitna crvena kap, nepodnošljivo sitna?”, pitao sam se naglas, ali se moj glas nije čuo u buci automobilskih motora.

***

– Identificirali su ti starog, samo trebaš otići da uzmeš papire.

– Kada?

– Sutra ako možeš.

Zaobilazio sam bolnice u najširem mogućem luku i, kada sam naredno jutro zakoračio u hodnik tuzlanske bolnice, znao sam i zašto. Uputio sam se na drugi sprat, Patologija, pa desno: u velikoj prostoriji sa samo jednim vratima sjedilo je još dvadesetak ljudi, uglavnom žena i jedan ili dva muškarca. Svi su čekali isto što i ja. I niko nije pričao. Odlučio sam da ostanem u hodniku, da ne ulazim unutra.

Iz kancelarije je u hodnik izašao doktor nešto malo stariji od mene.

– Ti si stigao iz Sarajeva?

– Da.

– Hajd’ onda ti prvi.

Niko se nije bunio. Ušao sam unutra i sjeo za sto. Doktor je počeo čitati iz dokumenata pred sobom, navoditi fizičke karakteristike mog oca.

– Visok 182 centimetra?

– Da.

– Nije imao prednja dva zuba?

– Ne, izgubio ih je u ratu.

– Znate da nismo našli desnu šaku?

– Znam, bio sam na ekshumaciji, to je vjerovatno od granate, kad je eksplodirala, znate…

Doktor mi je dao nekakve papire na potpisivanje i još jedan dokument u kojem je pisalo da je Sulejman S. moj otac, istina samo 99,99999 posto. Sakupio sam papire, zahvalio se doktoru, ujeo se za jezik i izašao iz zgrade.

***

I pored toga što mi je smetao ceremonijalni karakter masovnih sahrana u Potočarima, znao sam da je to jedino mjesto gdje bi otac želio biti pokopan. Ali, ni to nije bilo tako lako: tamo je bilo mjesta samo za one pogubljene u julu 1995. godine. Nisam mogao vjerovati: morao sam uputiti pismenu molbu nekakvom odboru koji će odlučiti o tome da li moj otac može biti pokopan tamo. Odgovor koji sam dobio jedva deset dana prije sahrane bio je potvrdan: presudilo je to što je moj amidža ubijen nakon pada enklave; ako i kad bude pronađen, i on će također biti pokopan tamo. I samo zahvaljujući tome što sam nakon oca izgubio i amidžu, dobio sam pravo da kosti svog oca pokopam u društvu jedine skupine ljudi koju je ikad poznavao, volio i s kojima je podijelio najgore i najteže trenutke svog života.

XVII

Nadao sam se da ću dugo čekanu priliku da ostanem nasamo s ocem dobiti tog dana. Želio sam žarko da dođem dovoljno rano i razgovaram makar s kostima. Ali kad sam stigao, zatekao sam hiljade ljudi koji su milili cestom pored groblja ili tražili svoje među nekoliko stotina uredno poredanih tabuta unutar ograde.

Cijelim putem mi je bila muka, povraćalo mi se, dijelom od gladi, dijelom od toga šta sam očekivao da vidim. Ljudi su nastavili militi duž ceste, srpski policajci u crnim kombinezonima poredani duž puta poprijeko su gledali mladiće koji su visoko nosili zastave Republike i glasno uzvikivali “Allahu ekber!”. I sam sam ih gledao u nevjerici – ali ne zato što je to bio hrabar čin, štaviše, bio je to vrhunaravni kukavičluk – dok su gazili po tuđoj nesreći tako daleko izvan njihove sposobnosti poimanja.

Pošao sam prema ogradi u blizini ulaza u kapiju, naslonio se i nekoliko minuta posmatrao zelenilo tabuta na mokroj zemlji. Bili su tako nezaštićeni. Negdje duboko u meni je prsnulo i iz nikad zarasle rane ponovo je počela da lipti krv iz svih mecima pokidanih tjelesa ili sam barem želio da je tako. Ušao sam i kroz neki cvijetnjak prošao do tabuta i nastavio hodati pored njih, sve dok nisam naišao na očev. Cijelu prethodnu noć je padala kiša i zemlja je sa svakim korakom cvilila ispod nogu. Čistio sam rukama zeleni pokrov, očistio pločicu s imenom od zakorjelog blata i, dok su se suze, neprekidno – tako da više nije bilo smisla pružati otpor – slijevale niz lice, ponavljao: “E, moj stari…”

Nisam ništa više umio reći, nisam mogao, sve je od onog što sam mu makar i mrtvom htio kazati bilo odveć intimno, a gomila oko mene je nastavila rasti. Bilo je među njima ponajviše ljudi kao i ja, nesretnih i željnih mira; ali, bilo je tu i znatiželjnika, koji su tu bili iz primitivno voajerskih pobuda, jer ništa ljudsku pažnju ne zaokuplja tako kao smrt uživo. Između tabuta je hodao jedino neki fotograf, s pomodnom crnom maramom na glavi i u kratkim hlačama, neuznemireno i povremeno se zaustavljajući tek da okine aparat. Nisam više mogao. Otišao sam.

Odlomak iz knjige Emira Suljagića “Samouk”, novela, “Buybook”, Sarajevo/Zagreb

Izvor

[ggdbshoponline-blog]

tem_gshr|Golden Goose Outlet Zagreb Paleo diet programi Kuharice

Većina dana kada jednostavno tem_gshr|Golden Goose Outlet Zagreb tavim ja dobiti 1 e-mail od nekoga citirati oni bi trebao biti događaj svaki pravo međutim, još uvijek ne mogu izgubiti težinu, to može samo odabrati da se nekoliko stvari. Tako su sada ultimativne specifične najrasprostranjenije greške u porazu težine. Pozitivne točke pokrivaju najnovije nekoliko kasnije ovdje na ovoj stranici sa sadržajem. # # # # Umjesto da proučite tem_gshr|Golden Goose Superstar natomiju, fiziologiju i prehranu, odvojite malo vremena i potražite na koji način možete preuzeti kontrolu nad tehnikom marketinga za body building. Kradući bilo koje vrijeme gledati knjige, sastajati se sa stručnjacima i ulagati u vodiče svakako biste trebali odmah završiti tako što ćete svojim okolnostima dati poticaj. Pretpostavite da vaše znanje vježbanja funkcionira uz informiranje o marketingu. Ta određena formula jednaka je osobnom poslovnom napretku! # # Sada možete poduzeti korake da se vratite iz gotovo svih neba, uvijek je padala oprema i očigledne neke okolnosti. Ta kuća bi se vrlo dobro mogla upustiti u prepoznavanje vrijednosti, pogotovo kada je riječ o impresivnom lokalnom gospodarstvu kao što je Columbus. Naprotiv, uvažavanje, premda sam vas istaknuo, nesumnjivo ne znači ništa uz pomoć povratka za kapital. Zapamtite činjenicu da ako su klijenti kupili gotovo bilo koju tvrtku u vrijednosti od 300.000 dolara danas, da su novac za nju preračunali i da su se okrenuli za godinu dana, pored prodane, za 350.000 dolara sigurno ste se susreli s istom cijenom čak i ako vaša tvrtka je izvršio 0 $ uz ulaganje u skladište. Vaš $ 300,000 je bio posvećen u vrlo dobroj imovini pa ste dobili 0% za vrijeme vašeg psa. 1090 i. 552. Da bi vam se činilo da ste znatiželjni samo zbog toga što je Bowflex nazvao vlastitim zaštitnim znakom koji se može mijenjati u brojkama. Kada uzimanje bilo kojeg uvećanog istražite ga u istini je lako steći znanje o tome koje su šanse da znače. 1090 podrazumijeva da je dizanje utega fleksibilno od 10-90 lbs. To bi se moglo opisati kao teže izdanje za one koji su daleko daleko superiorniji. 552 označava 5 - 52 lbs. Ova grupa je mnogo manje skupa i finija od dodatnih kilograma. Oboje određuje funkciju zapravo prilično isti način, kao i vlastiti točno moj isti izgled i osjećaj i proizvod. I ne može se pogrešno informirati suvremena glazba ili profesionalno okruženje natrag u videozapisima. Ako 'Joe s najnovijim web stranicama' ima lijepo izgleda na internetu sve gdje znači da je sada je on u većini slučajeva iznajmljuje poziciju u stvarnom fancy teretani, ima nevjerojatan veliki snimatelj, dobar techie znanje zajedno s potpuno novim iskustvom proizvodnje igrača i dodao onaj koji svibanj zna preporuke o tome kako izgraditi kvalitetne web stranice kada je potrebno ugostiti odgovorio fancy video isječak. Uključuje se u NE namjerava znati svoju stisnuti kada dođe do uspješnog vježbanja. Kamp Replikacija je odozgo prema dolje kako bi vam pomogao u pravim principima. Tajni nered koridora ugostitelja uzimaju da budu malo više zamijenjeni korištenjem vojnih kolača i vojnika koji sada provode svoj trening. Fotografije milicije SAD-a počele su uklanjati velike kancelarijske zidove svake baze. # # # # Jedna učinkovita usluga koju preuzima veliki broj trenera je bez sumnje pomoć pri popisu radnih mjesta. To je stvarno namjera je također olakšavaju za vas spotaknuti na svoj prvi i najvažniji posao s obzirom na poslovanje poduzeća. Uz glavnu masivnu potrebu za dodatnim IT potrebnim vještinama u Superiornoj Britaniji, kada su ciklusi teški, apsolutno ne postoji strašna potreba za postavljanjem jer je mnogo žarišne točke na ovoj vrijednoj značajki svejedno. To je doista kao nemoguće kao što stvarno može ostati dovelo do konačno vjeruju povratak na zemlji mogućnosti zapošljavanja kao predugačak ste ispravno učio i trenirao i certificirani. # # # # Najjednostavniji način da zaradite novac sa svojeg popisa e-pošte na važnoj i dosljednoj osnovi je da vam pomogne stvoriti novu seriju poruka e-pošte koje vam se čini da se unose u bilo koji automatski, ako želite ići okolo intervali.

[mndptv]

"Er Srbija" slavi: Pre 90 godina obavljen prvi let

Nacionalna aviokompanija "Er Srbija" ove nedelje obeležava 90 godina od svog prvog leta!Foto: MONDO/Danijela Pašić Prvobitno osnovana pod imenom "Aeroput", nacionalna avio-kompanija Republike Srbije je obavila svoj prvi let 15. februara 1928. godine između Beograda i Zagreba. Tog dana je dvokrilni avion "Potez 29" nazvan "Beograd" poleteo iz glavnog grada u smeru Hrvatske u 9:00 sati ujutru. U avionu se nalazilo petoro novinara i fotografa čiji je zadatak bio da dokumentuju ovaj istorijski događaj. Nakon dvosatnog leta i nekoliko krugova nad Zagrebom, točkovi aviona su dotakli tlo. Zagrepčani su avionu priredili toplu dobrodošlicu, pre nego što se avion zaputio natrag za Beograd u popodnevnim časovima. "Veoma smo ponosni što proslavljamo 90 godina od našeg prvog leta. Ovim jubilejom može da se pohvali samo nekolicina avio-kompanija u svetu", rekao je generalni direktor "Er Srbije" Dankan Nejsmit. "Naše poslovanje je pretrpelo mnogobrojne promene od tog prvog istorijskog leta. Ipak, ono što je konstanta jeste naša spremnost da se prilagođavamo, rastemo i težimo inovacijama. U duhu naše pomenute spremnosti, ‘Er Srbija’ je nedavno počela da primenjuje novi koncept tarifa koji predstavlja prekretnicu u poslovanju i načinu na koji naši gosti mogu da personalizuju i prilagode putovanje sopstvenim potrebama." "Er Srbija" je krajem januara 2018. godine predstavila novi tarifni sistem od četiri tarife - Economy White, Economy Blue, Economy Red i Business Silver. Svaku od pomenutih tarifa karakterišu različita svojstva, a putnici ove aviokompanije imaju mogućnost da prilagode svoje putovanje i pruženu uslugu sopstvenim potrebama kupovinom različitih dodatnih usluga, kao što su "prioritetno ukrcavanje" ili "korišćenje brze trake na aerodromu". U okviru obeležavanja 90 godina od svog prvog leta, "Er Sbija" će objaviti monografiju ograničenog tiraža pod nazivom "Osvajanje svetskog neba" početkom marta. Detaljan i upečatljiv osvrt na prvih 90 godina razvoja nacionalne avio-kompanije i civilne avijacije u Srbiji će biti potkrepljen i obogađen do sada neobjavljivanim istorijskim fotografijama koje će krasiti stranice ove jedinstvene monografije. Let's block ads! (Why?)

[jollycherryblossomwombat]

PROCURELO: Ovo je osma sezona!

Tek se završila sedma sezona "Igre prestola", a Internet su već "preplavili" spojleri ČITAVE osme! FINALE GOT: Naši utisci Da, korisnici Interneta, među kojima su pažljivi "čitači" Martinovih knjiga, ali i hakeri koji su napali HBO, zajedničkim snagama su objavili spojlere svih šest epizoda osme sezone serije. Pogledajte, pa procenite - nama ovo deluje i verovatno, i neverovatno. Najpre, ima dosta "rupa" u scenariju, pošto ćete najpre pročitati da je neko umro, a onda, eto ga u spojlerima sledeće epizode, priča sa nekim drugim... Kraj serije tek 2019!? Ali, što se tiče razvoja i kraja priče, ovaj scenario ima smisla. Možda ne liči baš na nešto što bi Martin lično zamislio, ali iz ugla jednog televizijskog spektakla, može da prođe - red veličanstvenih borbi, red neočekivanih ili očekivanih smrti, red emocija... Pa, da počnemo! PRVA EPIZODA Tormund i Džendri preživljavaju masakr na Zidu, lord Berik Donderion ostaje da se bori. Deneris, Džon, Tirion, Davos, Brijena, Podrik, Pseto, Misandei, Varis i Teon stižu u Zimovrel. Džon i Arja se konačno ponovo sreću, Sansa i Deneris se upoznaju. Sansa objašnjava Džonu šta se desilo sa Maloprstićem, Pseto govori Arji da je trebalo da ga ubije. Juron Grejdžoj stiže u Kraljevu luku sa Zlatnom četom, Sersei ih upućuje da zauzmu Krajoluj jer joj je Robert svojevremeno rekao da je to utvrđenje koje je preživelo sve ratove u Vesterosu. Juron spava sa Sersei, ali otkriva Jari Grejdžoj da će njegovi "dobri prijatelji iz Bravosa" uskoro ubiti kraljicu. Sersei je bila sa ovim glumcem? U Zimovrelu, Sem i Džon se konačno ponovo sreću. Opet vidimo i Vrapčića, malog Roberta Erina. Severni lordovi nisu zadovoljni novonastalom situacijom, naročito mala Lijena Mormont koja otvoreno govori Deneris da je nikada neće nazvati "Vaša milosti". Teon i Bren razgovaraju kod svetog drveta, i mladi Stark oprašta mladom Grejdžoju sve što je uradio, ali mu ne otkriva kako to zna, odnosno kako je "video" da je on spasao Sansu. U Volantisu, Melisandra govori Kivandri u hramu da je uspela u svojoj misiji, i ujedinila vatru i led. Džona naziva Obećanim princem, ali Crveni bog zahteva još jednu žrtvu. Melisandra, kojoj je zabranjeno da se ikada više vrati na Sever, mora da ode upravo tamo kako bi ispunila poslednji R'lorov zahtev. Džejmi shvata da je Bron pošao za njim, zajedno idu da opozovu trupe Lanistera iz Brzorečja. Tormund i Džendri stižu u Zimovrel, Džon je zbunjen jer mu se Bren nijednom nije obratio. Semvel dolazi i kaže mu da moraju da razgovaraju, Bren otkriva "bratu" da je video i borbu, i njegovu smrt, i uskrsnuće, i rođenje. Otkriva mu da je Targarjen. DRUGA EPIZODA Tormund i Džendri otkrivaju da je Zid pao, i da Kralj noći sada jaše "plavog" zmaja. Džon pokušava da okupi sve raspoložive borce da bi odbranili Sever. Džon odlazi u kriptu kako bi posetio svoju majku Lijenu, i ujaka koji se celog života pravio da mu je otac. Deneris primećuje da sa njim nešto nije u redu, mada joj nije rekao pravi razlog svoje distance. Poverava se Džori Mormontu da se Džon udaljio od nje, ali i da se ne oseća dobro. Kiburn govori Sersei da mora da odmara jer je doživela pobačaj, ona ne želi da razgovara o tome. Proročanstva i legende iz Vesterosa Džejmi u Brzorečju sreće Edmura Talija, i ubeđuje ga da nesuglasice ostave po strani i zajedno se bore protiv Belih hodača. Haulend Rid, kojeg do sada nismo videli, sa ćerkom Mirom dolazi u Zimovrel. Arja Stark prima posetu neobičnog vojnika, za kojeg se ispostavlja da je Džaken H'ghar! EKSKLUZIVNO: Razgovarali smo sa Džakenom! On joj kaže da Mnogoliki bog zahteva jednu smrt od nje – mora da ubije Sersei Lanister. Ostavlja joj bočicu otrova i odlazi. Džon Snežni pita Haulenda Rida da mu otkrije istinu o dešavanjima u Kuli radosti, on isprva odbija jer se zarekao Nedu Starku da neće govoriti o tome. Ipak, na kraju priznaje istinu. Deneris, kojoj je sve gore, propušta sastanak na kojem otkrivamo da je nekoliko zamkova već palo pred najezdom Belih hodača. Džon ubeđuje Brijenu i Podrika da se upute zajedno sa Sansom, Arjom, Brenom i Vrapčićem nazad u Erinov dol. Džon obećava Teonu da će mu pomoći oko Jurona, ali kada se obračunaju sa Belim hodačima. Misandei izveštava Deneris o ishodu sastanka, Deneris joj otkriva da je meštar utvrdio da je trudna. Bren iznenada objavljuje da je vojska živih mrtvaca stigla. Džon i vojnici izlaze kako bi odbranili Zimovrel, počinje bitka, gine jezovuk Duh. Deneris u zamku besni što ne sme da izađe na zmaju i obračuna se sa Belim hodačima, Misandei je upozorava da to ne bi bila dobra ideja jer je trudna. Tirion, Varis i Sansa su zaprepašćeni vestima. Drogon sam izlazi na bojno polje i slučajno ubija i pripadnike Džonove vojske. Gine Haulend Rid, gine Tormund. Bren pokušava da "uđe" u Regala kako bi ga kontrolisao u boju, Beli hodači ubijaju Sivog Crva i Podrika Pejna. Džejmi Lanister stiže sa vojskom i pomaže severnim snagama, a Bren ulazi u Regala i započinje bitku sa plavim Viserionom. Brenov zmaj je povređen, ali uspeva vatrom da otera Kralja noći i njegovog zmaja. Mira gine u pokušaju da zaštiti Brena, kojeg ubijaju Beli hodači. Istovremeno, Regal pada sa neba i živi mrtvaci ga ubijaju. Džon i Deneris, na leđima Drogona, spaljuju leševe koji prekrivaju Zimovrel. TREĆA EPIZODA Okrnjene severne snage okupile su se u Sivotočkoj motrilji kako bi skovale plan za dalju borbu. Dogovaraju se da napad Kralja noći čekaju u Orlovom gnezdu, da Lanisteri i Taliji brane Brzorečje, ali da priteknu u pomoć kada Kralj bude namamljen u Krvavu kapiju, a Teon mora da povrati zamak Hrid na Gvozdenim ostrvima. Džon primećuje da nema Arje, niti Pseta, meštar Volkan saznaje da je mala Lijena Mormont pala u borbi. Džon želi da Deneris ode natrag u Zmajkamen, a da Sansa i Brijena odu u Orlovo gnezdo. Razgovara sa Haulendom Ridom (zar nije on umro u prethodnoj epizodi...). Arja i Pseto su na Kraljevom drumu, ona mu objašnjava da mora da ubije Sersei. Pseto pristaje da ode u Kraljevu luku jer želi da se konačno obračuna sa Planinom. Sreću misterioznu staricu koja se raspituje za Kralja na severu, i govori Arji da su se već ranije srele. Sersei dobija vest da su severne snage pretrpele velike gubitke, i ne zna da li je i Džejmi pao u borbi. Juron stiže u Kraljevu luku i kaže da je sa Zlatnom četom zauzeo Krajoluj, što znači da sada može da se oženi njome. Deneris otkriva Džonu da je trudna, a on brine da li će dete biti zdravo jer su u rodu. Deneris mu objašnjava da se Targarjeni vekovima "množe" međusobno i pita ga kako će nazvati sina. Biraju ime Edard Targarjen. Na Kraljevom drumu, utvare napadaju Arju i Pseto, ali se čopor vukova sa Nimerijom pojavljuje i spašava ih. Arja u bici gubi Iglu. Sersei se udaje za Jurona, i paralelno gledamo kako njih dvoje imaju seks, baš kao i Brijena i Džejmi. Deneris odlazi u Zmajkamen, ali ostavlja Drogona Džonu. ČETVRTA EPIZODA Sersei razgovara sa pripadnicima Zlatne čete, Juron besni jer je Teon zauzeo Hrid. Novopečena supruga ga ubeđuje da ode i obračuna se sa bratancem, u nadi da će tamo poginuti. U Zmajkamenu, Deneris i Misandei razgovaraju o smrti Sivog crva i ljubavi majke zmajeva prema Džonu. Semvel hoće da napusti Zmajkamen i odvede Džili i Malog Sema na bezbedno, u Rožni breg kod svoje porodice. U Brzorečju, Tirion i Džejmi razgovaraju o svojoj sestri, i Tirion saznaje da je Zlatna četa plaćena da ih uništi. Beli hodači marširaju ka Erinovom dolu. Lanisteri UVEK plaćaju dugove! Evo zašto OBOŽAVAMO Tiriona! Sersei šalje trupe u Zmajkamen. Neobična starica stiže u Zmajkamen, Deneris shvata da je u pitanju stara Melisandra. Traži krv kralja, i pokazuje na stomak majke zmajeva. Užasnuta Deneris je izbacuje, Varis je presreće i ona od njega zahteva da joj pomogne da ispuni svoju misiju. Juron Grejdžoj stiže u Hrid, preti Teonu da će zaklati Jaru. Utvare su stigle i tamo, i Jara uspeva da pobegne brodićem, ali njen brat izvlači deblji kraj u borbi sa stricem prsa u prsa i umire. PETA EPIZODA Scena bez dijaloga, vitezovi Orlovog gnezda pripremaju se za bitku, Lanisteri i Starkovi marširaju, Zlatna četa ukrcava se na brodove Jurona Grejdžoja. Brijena čuva Sansu dok Beli hodači stižu do Krvave kapije, ali se i ona priključuje borbi. Kralj noći na Viserionu seje smrt, ali stiže Džon Snežni koji jaše Drogona. Brijena umire, tera Džejmija da joj se zakune da će on preuzeti zavet o čuvanju sestara Stark. Viserion pokušava da napadne Džendrija, koji mu zariva koplje od zmajstakla u gubicu. Viserion umire. U Zmajkamenu, Deneris počinje da se porađa. Prerano je i ne ide kako treba, Sem ludi od brige. U jednom trenutku shvata da će moći da spase ili majku, ili bebu. Deneris umire, na svet dolazi devojčica koja dobija ime Lijena Targarjen. Arja, Pseto i Nimerija stižu u Kraljevu luku. Meštar Kiburn dolazi kod Sersei da joj kaže da je Deneris ubijena, i predlaže zdravicu. Sersei pije, meštar Kiburn skida "svoje" lice – to je Arja i upravo joj je dala otrov. Sersei urla, dolazi Planina, konačno se braća Klegejn obračunavaju. Pseto skida Planini kacigu i gura ga u vatru, baš kao što je brat njemu uradio u mladosti. Napuštaju Crvenu tvrđavu. Zlatna četa dolazi u Zmajkamen, ubija Varisa i odnosi telo Deneris Targarjen. Sem je uspešno sakrio bebu Lijenu i Misandei. Džon stiže u Zmajkamen, saznaje da je dobio ćerku, ali shvata da je Deneris mrtva. Juron Grejdžoj je krunisan za Kralja sedam kraljevstava nakon smrti Sersei Barateon. ŠESTA EPIZODA Džejmi, Tirion, Bron, Džendri i Davos stižu u Zmajkamen i saznaju da je majka zmajeva mrtva. Džon otkriva Tirionu da se porodila, ali mu ne govori gde je dete. Jara stiže sama i priča o pokolju na Hridi. Telo Deneris Targarjen je izloženo na zidinama Kraljeve luke, građani je gađaju đubretom i ismevaju. Kralj Juron grdi Zlatnu četu što Deneris Targarjen nije doneta živa, kako bi mogao da je ****. Šalje gavranove svim velikim lordovima kako mu se moraju pokoriti, inače će ih pobiti. Ratno veće prima njegovu poruku, Džejmi besni jer misli da je on ubio Sersei. Slažu se da bi trebalo okupiti snage Lanistera i nekadašnje Denine borce i odupreti mu se. Semvel pominje Džonovo poreklo, Džon odbija da se ikada više kruniše. Sansa je zbunjena jer shvata da je Ned Stark čitavog života lagao sve oko sebe. Ona pristaje da se vrati na Sever. Stara Melisandra sastaje se sa Džonom, i kaže da je ispunila svoju misiju. Pogubljuju je Drogonovom vatrom. Tirion, Davos, Semvel i Misandei ostaju sa bebom u Zmajkamenu, Džon odlazi u bitku jašući Drogona. U Kraljevoj luci čekaju ih Zlatna četa i slonovi, dolazi do velike bitke. Drogon je povređen, sleće u Zmajevu jamu, Juron šalje svoje vojnike da ubiju i njega i Džona. Džejmi i Tirion, koji jedini znaju da se ispod Zmajeve jame nalazi divlja vatra, hitaju da ih spreče. Juron i Džon se bore u Zmajevoj jami, ali Džejmi dolazi u pomoć i ubada Grejdžoja s leđa. Džora i Pseto se bore u jami sa Juronovim snagama, a teško ranjeni Drogon počinje da bljuje vatru. Zmajeva jama, ispod koje je divlja vatra, počinje da se trese, i dolazi do ogromne eksplozije. Ne znamo ko je uspeo da se izvuče na vreme. U Zmajkamenu, Jara i Teon javljaju Tirionu da su i Džon i Džejmi poginuli. U Kraljevoj luci, Arja i Nimerija ukrcavaju se na brod. TRI GODINE KASNIJE: Semvel i Džili su venčani, ona čeka dete. Sansa i Džendri su se smuvali, i u Zimovrelu posećuju kriptu u kojoj je sada i Džonova statua. Tirion je kralj namesnik i desnica kraljice Lijene Targarjen. Tirion i Misandei, koja je sada Lijenina dadilja, su zajedno. Na severu, jedan jedini Beli hodač nosi telo Brena Starka ka oltaru. Spušta ga i uzima bodež od zmajstakla, Bren otvara ledenoplave oči i pretvara se u Kralja noći. Let's block ads! (Why?)